Prije nego što krenemo s definiranjem mucanja, važno je upoznati se s dva bitna pojma, a to su tečnost i netečnost, odnosno tečan i netečan govor. Tečan govor podrazumijeva uravnoteženo održavanje mnogih elemenata govora: stanki, ritma, intonacije, naglaska, tempa. Jedna je od karakteristika tečnoga govora i jednostavnost i lakoća njegova izvođenja. Ipak, riječ je o vrlo složenom balansiranju spomenutih elemenata, pa ne čudi da mnogi s vremena na vrijeme izgube ovu ravnotežu i “spotaknu” se u govoru. Kada su ovakve epizode u govoru neuobičajeno učestale i jake, možemo posumnjati na mucanje.Mnoge definicije mucanja opisuju govorna ponašanja osoba koje mucaju i kažu da je njihov govor netečan, odnosno da ima poremećen ritam i tempo. U odnosu na osobu koja govori tečno, govor osobe koja muca djeluje kao da zahtijeva mentalni i fizički napor.
Što je mucanje i kada se obično prvi put javlja?Mucanje je razvojni poremećaj koji se najčešće javlja između 2. i 5. godine i opisuje se kao ponavljanje glasova, slogova i riječi te pojava umetanja, zastoja i produživanja glasova. Zašto se javlja upravo u tom razdoblju? To je razdoblje intenzivnog razvoja jezika i govora, dijete počinje rabiti mnoge nove riječi, rječnik se brzo širi te se počinje koristiti složenim jezičnim strukturama. U tom razdoblju djetetov jezično-govorni sustav posebno je osjetljiv, a istodobno preopterećen novim komunikacijskim zahtjevima. Dakle, počeci mucanja poklapaju se s razvojnom fazom ubrzanog rasta ekspresivnih (govora) i receptivnih jezičnih sposobnosti (razumijevanja govora).
Uzroci mucanja i učestalost njegove pojaveTočni uzroci mucanja još nisu poznati, no postoje razne teorije koje se time bave. Neki istraživači kao uzrok mucanja izdvajaju obiteljsko okružje, neki kasnije sazrijevanje centra za govor u mozgu, neki psihogene uzroke, lošiju percepciju vlastitoga govora i još mnogo toga. Često se spominje i Model zahtjeva i sposobnosti, koji navodi neusklađenost u zahtjevima okoline s djetetovim jezičnim i kognitivnim sposobnostima. To znači da u jednom trenutku dijete, primjerice, može imati mnogo toga što bi htjelo reći (širok rječnik) i veliku želju to prenijeti drugima, ali centar za govor u mozgu još nije spreman to dobro realizirati.Iz istraživanja koja se bave neurobiološkom podlogom mucanja može se zaključiti da se radi o prejakoj aktivnosti u području mozga za motoričku izvedbu govora, a preslaboj u području za obradu jezika.Bez obzira na to koji je uzrok mucanja, gotovo je sigurno da je ono velikim dijelom genetski uvjetovano.Između 30 i 60% osoba koje mucaju imaju obiteljsku povijest mucanja, dok manje od 10% osoba koje ne mucaju imaju zabilježeno mucanje u obitelji.Mucanje se javlja 3-4 puta češće kod dječaka nego kod djevojčica. Prema novijim istraživanjima, procjenjuje se da u predškolskoj populaciji 3,46% djece muca, a u školskoj populaciji 0,83%. Od njih 50% prevlada mucanje do puberteta.
Kako razlikujemo mucanje od normalne, razvojne netečnosti?Budući da se diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti govora uglavnom temelji na analiziranju govora i govornih netečnosti, potrebno je naglasiti važnost razlikovanja mucajućih netečnosti i običnih netečnosti.Netečnosti kao što su ponavljanja jednosložnih riječi, slogova i glasova, produžavanja glasova, napete pauze i blokade karakteriziraju govor osoba koje mucaju, ali se povremeno javljaju i u govoru tečnih osoba. Suprotno tome, ponavljanja višesložnih riječi, fraza, ispravljanja, nedovršeni iskazi, umetanja i oklijevanja netečnosti su koje se često javljaju u govoru svih govornika, ali i u govoru osoba koje mucaju.Mnoga djeca u dobi između 2. i 5. godine prolaze kroz razdoblje netečnog govora koji nije mucanje, nego normalna netečnost govora.Razvojne su netečnosti: ponavljanje cijelih višesložnih riječi ili fraza, ispravljanje rečenice, pauze ispunjene neinformativnim riječima („aaa“), pauze slične oklijevanju.Mucajuće su netečnosti: ponavljanje jednosložnih riječi (pas pas pas), ponavljanje slogova i glasova (p-p-p-pas, pa-pa-pa-pas), čujna i nečujna produžavanja glasova (paaaaaas). Ponavljanja koja sadržavaju 3 ili više jedinica ponavljanja (npr. ba-ba-ba-balon) karakteristična su za mucanje, a iznimno su rijetka kod normalno tečne djece. Postojanje produžavanja duljih od 1 sekunde još je jedan snažan indikator mucanja.Gotovo 50% djece koja mucaju iskazuju napete pokrete dijelova tijela, posebice glave, lica ili vrata. To nazivamo sekundarna ponašanja.
Rizični faktori za pojavu mucanja
prisutnost mucanja u užoj ili široj obitelji
mucanje traje dulje od 6 mjeseci
dječja zabrinutost u govoru i osjetljivost na pogreške u govoru
prihvaćanje netečnosti kao normalnog dijela učenja govora
razgovor o mucanju razumljivim rječnikom - putovanje sporom cestom, prelazak preko mosta, sudar, govor kornjače
Terapija se započinje kod vrlo male djece ako postoji:
napetost tijekom govora
izbjegavanje govora, sram, frustracije
zabrinutost okoline za djetetov govor
pridruženi govorni ili jezični poremećaji
drugi rizici djeteta i okoline
Opći savjeti za roditelje za prevladavanje razvojnih netečnosti
Obratite pozornost na dijete kada vam se obraća. Pokažite da vas to zanima i nemojte ga požurivati. Pustite neka kaže sve do kraja i nemojte ga u tome nikako prekidati.
Ne inzistirajte na govorenju ako dijete plače, ako je ozlijeđeno ili uzrujano. Umirite dijete, a onda s njim razgovarajte o onome što je uzrokovalo takvo ponašanje.
Ne inzistirajte na tome da dijete prepričava pred drugima ako to ne želi.
Kada se obraćate djetetu, govorite polako i razgovijetno. Biti pravilan govorni model mnogo je djelotvornije nego djetetu davati upute poput „Govori sporije.“, „Pokušaj ponovno.“, „Udahni.“
Koristite se rečenicama koje rabi i vaše dijete, ne opterećujte ga s nepotrebno dugačkim i novim riječima - ima za to vremena. Neka vaše rečenice budu jednostavnije i kraće jer tako olakšavate djetetu i percepciju govora i govorenje.
Pred djetetom ne raspravljajte zabrinuto o njegovu govoru. Dijete ne treba pomisliti kako s njegovim govorom nešto nije u redu.
Upozorite ostale iz djetetove okoline (ukućane, odgojitelje, prijatelje) da se pridržavaju istih pravila.
Mucanje
Logopedija
Literatura
Andrijolić, A. i Leko Krhen, A. (2016). Diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti govora. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, 52(2), 60-72.
Dedić, M. i Leko Krhen, A. (2019). Utjecaj jezičnih sposobnosti na mucanje. Logopedija 9(1), 28-34.
Jelčić Jakšić, S. (2014). Pomoć u usvajanju tehnika oblikovanja tečnog govora u terapiji mucanja: Pravila pet prstiju (PPP). Logopedija 4(1), 19-22.
Pavičić Dokoza, K. i Hercigonja Salamoni, D. (2007). Moje dijete muca - kako mu pomoći?. Priručnik za roditelje. Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG: Zagreb.
