Nepravilan izgovor glasova jedan je od najčešćih problema zbog kojeg roditelji danas dovode djecu na logopedske preglede. Neki roditelji ovakve teškoće prepoznaju sami, no mnogi nisu sigurni u kojem trenutku njihovo dijete treba „moći izgovoriti“ određeni glas.Već je dugo poznato kako je izgovor nekih glasova djeci jednostavno teži pa se tako nerijetko može čuti da mnogo djece ide kod logopeda zbog glasa „R“ ili zato što dijete „šuška“ dok govori. Roditelji tada, često zbunjeni, pokušavaju otkriti što je točno razlog tome što dijete neki glas ne može usvojiti, a mnogi njegovi vršnjaci bez poteškoća izgovaraju. Kada se nađu u ovoj situaciji, dakako, roditelji se trebaju javiti logopedu koji će napraviti detaljnu dijagnostiku komunikacijskog i jezično-govornog razvoja djeteta. Nakon toga slijedi razgovor logopeda s roditeljima o daljnjim koracima koje treba poduzeti.Nakon što logoped otkrije specifičnu nepravilnost u izgovoru, moguće je da će roditelji čuti kako se kod djeteta radi o nečemu što se zove artikulacijski poremećaj, odnosno fonološki poremećaj. Budući da su ti poremećaji vrlo često udruženi, može se govoriti o artikulacijsko-fonološkom poremećaju.
Razlika između artikulacijskih i fonoloških poremećajaIpak, ova je dva poremećaja bitno razlikovati jer o njima uvelike ovisi daljnji tijek logopedske terapije i vježbi koje će roditeljima biti dane za rad kod kuće. Artikulacijski poremećaj označava „čisti“ poremećaj izgovora glasova koji najčešće nastaje zbog pogrešnog pozicioniranja artikulatora (govornih organa) tijekom izgovora glasa. U pozadini artikulacijskog poremećaja mogu ponekad biti organski uzroci, odnosno odstupanja u građi i funkciji određenih govornih organa. Zbog toga na inicijalnom logopedskom pregledu treba utvrditi je li izgovorna teškoća uvjetovana nekim anatomskim nedostatkom. Kod artikulacijskog poremećaja djeca su najčešće razumljiva okolini jer je izgovor glasova sustavno narušen, npr. dijete će u izgovoru sustavno glas Š zamjenjivati glasom S pa će tako „ŠUNKA“ biti „SUNKA“, „KOŠARA“ će biti „KOSARA“ te će „MIŠ“ biti „MIS“.Za razliku od ovoga, kod fonološkog poremećaja izgovor glasova u djece nije sustavan, odnosno dijete jedan glas može različito izgovarati ovisno o njegovoj poziciji u riječi i glasovima koji ga okružuju. Tako će primjerice, dijete reći kako bi „jelo UNKU“, kako je „maca bila u KOSARI“ te kako „MIŠ jede sir“. Ovo jasno pokazuje kako dijete može motorički izvesti glas, no percepcija samog glasa u različitim riječima nije sustavna.
Važnost suradnje između roditelja i logopedaVrste pogrešaka koje se događaju u izgovoru logoped će pažljivo uočiti te na temelju toga zaključiti je li riječ o čistom artikulacijskom poremećaju ili je u pitanju i to da dijete nema stabilne mentalne reprezentacije glasova te posljedično ima i fonološki poremećaj. Oba poremećaja iziskuju stručno vođenje logopeda pri odabiru vježbi koje je potrebno s djetetom provoditi kod kuće. Iznimno je bitno naglasiti veliku ulogu koju roditelji imaju pri korekciji izgovora glasova. Bez suradnje roditelja i logopeda te bez kontinuiranog provođenja vježbi kod kuće prema uputama rezultati mogu izostati ili se sam proces učenja pravilnog izgovora glasova može oduljiti, što onda dodatno frustrirajuće djeluje na roditelja i na samo dijete.S ciljem kontinuirane vježbe, kako bi djeca što prije postigla željene rezultate, nastala je i prva digitalna vježbenica za djecu s artikulacijskim poremećajima - Kokolingo. Ona može biti od velike pomoći u procesu korekcije izgovora glasova kako roditeljima tako i logopedima.
Artikulacijsko-fonološki poremećaji
Logopedija
Literatura
Kuvač Kraljević, J., ur. (2015). Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
